Povijest
Tinjan je nekada bio gradić na granici opkoljen bedemima i kulama, danas mjesto sa vrlo izraženim šarmom, gdje se tradicija i povijest ponosno iskazuju.
Smješten je iznad vječno zelene Drage, u čijoj ljepoti možemo uživati sa tinjanskog vidikovca ispod starih ladonja sjedeći na kamenim stolicama, onako kako su to stoljećima činili njegovi preci.
U rimsko je doba tadašnji Attinianum čuvao granice porečkog agera prema nedovoljno romaniziranoj unutrašnjosti Istarskog poluotoka i nadzirao prometnicu prema Tarsatici
Njegova stara jezgra ostala je ista još od srednjeg vijeka. Najstarija kuća, danas obnovljena, datira iz 1442.godine, simboli na kućama kao što su kosir i rankun, ponosno ističu nekadašnja zanimanja njenih vlasnika, Atilina glava na dvorišnom ulazu kuće iz 16. stoljeća svjedoči o bogatom nasljeđu Tinjanštine, županov stol je svjedok mnogih odluka, dok mnoge predaje, kao ona o otimanju tinjanskih žena i prisilnih ženidba za otimače, još uvijek se prenose na današnje naraštaje.
Srednjovjekovna lokalna vlast, sa županom na čelu, odlučivala je o svim važnim pitanjima. Izbor župana vršen je na vrlo poseban način: za županskim stolom, kamenim stolom koji postoji još uvijek, u hladu ladonje, posjeli bi se „kandidati“, tada bi u malu rupu u sredini stola stavili buhu, svoje duge brade bi također stavili na stol i čekali u čiju će bradu uskočiti buha. Onaj čija je brada prva „počašćena“ buhinim skokom, postao bi župan.
U srednjem vijeku postaje jedan od oslonaca pazinskih posjeda Majnarda Črnogradskog te zajedno s Pazinskim kaštelom, ženidbenom vezom, dospijeva u vlast Goričkih grofova.
Njima je tinjanska utvrda čuvala često napadanu zapadnu granicu prema posjedima Akvilejskog patrijarha, baš kao što je od 1374. godine pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima, carskoj obitelji Habsburg, čuvala vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Iako smješten na granici, Tinjan nije bio tek obična utvrda, već se od 1578. godine naziva – gradom.